Monotoni blok cigli koji tvori mini građevinu, između rudimentarne zidne pregrade i oskudne kućice, prvo je što uočavamo u Labrovićevoj instalaciji. Pa onda, malo ispod razine očiju, ugledamo neobičan otvor otprilike u veličini jedne cigle. 'Kućica' ne zauzima ni metar kvadratni; tek je minimum osobnog prostora. U nju je moguće stati samo uspravno, gotovo vojnički, kao na stražarskim tornjevima. Lik čovjeka skrivenog unutra osjećamo, ali pogledom zahvaćamo tek jedan njegov dio. Vidimo samo usta koja neumorno žvaču. Oskudna Labrovićeva arhitektura, s prizorom elementarne, sirove radnje u unutrašnjosti, snažna je metafora današnjeg života. Parabola skučene ljudsko-životinjske egzistencije. U vremenu nove agilnosti u podizanju zidova i stvaranju ozračja nesigurnosti, izaziva ideju doma kao sigurnog utočišta. Predodžbu o domu kao prvom pragu u kojem se unutarnji prostor spaja s vanjskim, privatno sa zajedničkim, potvrđuje kao krhku. Pa ipak, lice koje nam ne uzvraća pogled, nego pokazuje aktivna usta, sažima i ideju prkosa. Ja žvačem, i dalje postojim. U kakvom-takvom obliku. Ne dam se. Kako kaže umjetnik, možda su ta usta koja žvaču naše prave oči.

(K. O.)