Oton GlihaBakarske gromače1955.-1957. ulje, platno813 x 1160 mmMMSU-530
Oton Gliha (Črnomelj, 1914. – Zagreb, 1999.) studirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Omera Mujadžića, Ljube Babića i Marina Tartaglije. Diplomirao je 1937., a godinu dana poslije, kao stipendist francuske vlade, odlazi na usavršavanje u Pariz i tamo ostaje do 1939. Prvi je put, kao mladi neafirmirani slikar, izlagao 1938. na povijesnoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti. Prva samostalna izložba priređena mu je 1954. u Zagrebu, nakon čega neprekidno izlaže na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Njegovi se radovi nalaze u zbirkama najvećih muzeja Hrvatske i bivše Jugoslavije te u privatnim domaćim i inozemnim zbirkama. Glihini su radovi i u fundusima svjetskih muzeja: Museu de Arte Moderna, Rio de Janeiro, The Picker Art Gallery, Colgate University, Hamilton, New York, Museo d'Arte Moderna, Torino, a slika Bijele gromače iz 1958. otkupljena je za zbirku Solomom R. Guggenheim Museuma, New York.
Po završetku Akademije kao mladi slikar odlazi u Pariz gdje se upoznaje s radom Cézannea i fovista, čiji je utjecaj vidljiv u njegovim najranijim radovima izrađenim u realističkoj maniri. U ratnim i poratnim godinama slika portrete, mrtvu prirodu te prikaze radnih akcija u kojima prevladava jasan crtež, čvrste forme i suzdržan kolorit. Provodeći sve više vremena na otoku Krku i u Hrvatskom primorju otkriva specifične krajolike koji mu postaju opsesija i kojima će se baviti do kraja života. U početku stvara realističke pejzaže koje sredinom 50-ih godina zamjenjuje apstraktnim formama. Mimetičko u njima postaje sekundarno, a oblici se svode na znak, na bit, na gromače. Podneblje u kojem je živio, krčki i primorski pejzaži s karakterističnim suhozidima, neprekidna su mu inspiracija. Stalno proučava isti motiv koji varira u brojnim izvedenicama, radeći uvijek nove forme i kolorističke ritmove.
Uz slike, Gliha je izradio veći broj grafika i crteža. Crteže je radio na terenu, bilježeći njima svoje likovne misli na osnovi kojih je poslije uljem na platnu gradio složenije kompozicije. Surađivao je i s uglednim arhitektima te dobivao brojne narudžbe za javne prostore (npr. kameni mozaik u pristanišnoj zgradi Aerodroma Rijeka na otoku Krku, kameni mozaik u hotelskom naselju Ad Turres u Crikvenici, svečani zastor Narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, kameni mozaik u Kulturnom domu Peščenica u Zagrebu, diptih za zgradu Jadroagenta u Rijeci). Takvom vrstom intervencija u arhitektonske objekte umjetnički su se radovi predstavljali široj javnosti.
Najraniji Glihini pejzaži izrađeni u realističnoj maniri, evoluirat će sredinom 50-ih godina. Tada sve više vremena provodi na otoku Krku, očaran njegovim karakterističnim krajobrazima. Iz pejzaža briše sve što je suvišno, u njima nema ljudske figure ni detalja koji bi odvlačili pažnju od onoga što je bitno. Predmet su Glihina zanimanja jedino gromače. Kamenu konfiguraciju suhozida i polja koja su njome omeđena, uobličuje u apstraktne oblike. Pejzaže naziva Gromačama, a od 1955. do 1957. u nazivu precizira i mjesto njihova nastanka.
Na Bakarskim gromačama polja boje ispresijecana su tankim crnim i bijelim energičnim potezima. Koloristička skala je smirena, prevladavaju sive i bijele dionice, a nekoliko zeleno-žutih i ružičastih akcenata razbacano je po slikanom polju. Potez kistom je širok i dugačak. Asocijacija na inicijalni motiv, suhozid i polje, još se uvijek može iščitati u slikama iz ranije faze, odnosno druge polovice 50-ih godina.
(V. B.)