Belizar Bahorić
Jama (Ivan Goran Kovačić)
1958.
lijevanje, bronca
690 x 170 x 120 mm
MMSU-634

Brončana skulptura Jama (1958.) hrvatskog umjetnika Belizara Bahorića (Draga kraj Rijeke,  1920. – Zagreb, 2002.), pripada njegovu ciklusu skulptura izduženih formi ljudskog tijela, nastalih kasnih 1950-ih godina. Povjesničarka umjetnosti Vanda Ekl, prema ekspresivnosti plasticiteta u izvedbi, te zbog autobiografske povezanosti autora s tim djelom, ciklus je imenovala Mauthausen ili logoraši. Bahorićevo životno iskustvo logora javlja se u svim ključnim, sadržajnim, formalnim i izvedbenim aspektima ciklusa u cjelini.

Belizar Bahorić je kiparsko obrazovanje stekao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u poraću 1950. godine. Uslijed pridruživanja Savezu komunističke omladine Jugoslavije, a nakon pada Italije 1943., zatvaran je i odveden u koncentracijske logore, najprije u talijanski Cairo Montenotte, a potom i u Mauthausen u današnjoj Austriji. Iskustva koncentracijskih logora tematizirao je u svojim ranim skulpturama, spomeničkoj plastici NOB-a, kao i skulpturama koje je stvarao prema tekstualnom predlošku istoimene proturatne poeme pjesnika Ivana Gorana Kovačića, objavljene 1944. godine. Poema Jama Ivana Gorana Kovačića u deset strukturnih dijelova tematizira zločine rata, stradanja i masovna smaknuća na teritoriju NDH početkom Drugog svjetskog rata. Emocionalni naboj straha i terora iz Kovačićeve poeme prepoznaje se u Bahoričevim postupcima ekspresivnog i gestualnog rada s materijalom, kao i u izvedbi skulpturalne forme koja nastaje pod utjecajem izduženih figura umjetnika Alberta Giacomettija, iz ciklusa Šetači.

Bahoričeva skulptura Jama svojim vertikalnim usmjerenjem, izduženom i istanjenom formom reducirane ljudske figure, perforacijom mase u području trupa, te konkavnim, polukružnim završetkom u području glave, ukazuje na postupak slobodnog lijevanja bronce i na redukciju anatomskih oblika. Dokidanje tjelesnosti i raspada figuracije može se povezati sa stihovima iz Kovačićeve poeme: Srce je muklo šupljom grudi tuklo / (...) I od te lupe progledah kroz rupe: / U jasnom sjaju misli mi se skupe.* Jednako kao što se iz hrapave površine skulpture s neobrađenim otiscima prstiju umjetnika, može razaznati utiskivanje vlastitog subjekta u teksturne elemente djela, ili, prema Kovačićevim riječima: Samo kroz prste kapale su kapi / Tople i guste, koje krvnik nađe....*

Skulptura Jama u kontekstu plasticiteta forme, označava promjenu u Bahorićevom opusu i nakon odmaka od figuracije posvećuje se radu na apstraktnom plastičkom oblikovanju, često kružnih formi, s ovalnim i kružnim perforacijama skulptorske mase.

 

*Ivan Goran Kovačić, Jama, 1944., 1. dio, s. 3; 3. dio, s. 4

 

Sebastijan Ribarić

(Medijacija i kritika, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci)