Koloristički razigrana, Dulčićeva se slika osvrće na motiv blagovanja kao na osnovu doma u brojnim kulturama koja obično podrazumijeva zajedničku trpezu. Pritom spaja raznovrsne žanrove, interijer s eksterijerom, mrtvu prirodu s pozadinskom žanr scenom u kojoj podjednako sudjeluju ljudi, životinje, vegetacija. Iskričavom linijom i jarkom bojom umjetnik vješto oslikava i prvi i pozadinski plan, jarkim bojama i toplim kontrastima mediteranskog ugođaja. Prizor je idiličan, povlaštena situacija obilja, reklo bi se, koja podsjeća na opuštanje od radnih obaveza i navika, po sočnim voćkama i nasmiješenim, bezbrižnim licima protagonista, smještenim u pozadini. Asocira na ljetnu razbibrigu ili kakav arkadijski prizor u kojem likovi nisu čvrsto na zemlji, nešto sanjare, a u tjelesnom smislu gotovo pa lebde. Ni granica između perspektivno nakošene plohe prvog plana i vertikalno komponirane 'pozornice' drugog nije čvrsta. Pale voćke kao da se kotrljaju prema donjem dijelu slike, i nama promatračima, nude nam se na kušnju. Izmičući logici gravitacije, Dulčić stvara sliku u slici, i s nebom koje vodi visoko u gornjem dijelu, rastvara iluziju četvrtog zida, čvrste kocke u kojoj bi stvari i ljudi uobičajeno bili razmješteni. Relativiziranjem granice interijera i eksterijera, Dulčić pogled otvara prema beskonačnom, u idealiziran prostor izobilja.

(K.O.)